Ida Gamulin, Zagrebački Kvartet - Dora Pejačević (2014)

Hrvatska skladateljica Dora Pejačević (1885-1923), kći hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, glazbu je počela učiti kao dijete u Budimpešti kod znanog mađarskog orguljaša Károlya Noszede, nastavila u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, kod Percyja Sherwooda u Dresdenu te kod Waltera Courvoisiera (kompozicija) te Henria Petria (violina) u Münchenu. Umjetnički je talent prije svega razvijala kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba (pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica Anette Kolb, Rainer Maria Rilke, Karl Kraus i dr). U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom dvorcu u Našicama, a česta su je putovanja vodila u velike europske kulturne centre (Budimpešta, München, Prag, Beč). Za života, osim u Hrvatskoj, djela su joj često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München…) u interpretaciji glasovitih glazbenika (Walther Bachmann, Svetislav Stančić, Alice Ripper, Joan Manén, Václav Huml, Zlatko Baloković, Oskar Nedbal, Edwin Lindner, Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester, Drezdenska filharmonija…).
Dora Pejačević pripadnica je one generacije hrvatskih skladatelja koja je reagirala na aktualne međunarodne poticaje, otkrivajući za hrvatsku glazbu dotad zapostavljene vrste i oblike, uvodeći nova mjerila tehničke dorađenosti i ostvarujući nove izrazne nijanse. Ta se generacija, vrlo različitih osobnih profila (Bersa, Hatze, Dugan, Pejačević), poput klina usjekla između zakašnjela romantizma Ivana Zajca i nove hrvatske glazbe začete na izmaku Prvoga svjetskog rata. Iza službene fasade umiruće Zajčeve ere nastaju novi, u našoj sredini tada premalo poznati i nedovoljno priznati opusi, svaki za sebe individualan i različit u odnosu na prihvaćene međunarodne poticaje, poseban i u načinu njihove preradbe. Zajednički im je nazivnik jedino okretanje prema sadašnjosti i zamjetan stupanj tehničke perfekcije. U tom kontekstu Dora Pejačević imponira ponajprije disciplinom komorno-glazbenih i orkestralnih partitura. Sa strogim komornim vrstama sustavno se sučeljava tek nakon što je stekla prva iskustva na solo-pjesmi te glasovirskoj i violinskoj minijaturi, nakon 1908. Na tom putu skladateljica napušta svijet dopadljivih salonskih minijatura, taj lijepi privid mladenačkoga nepomućena svijeta, nastao prema njezinim mladenačkim romantičnim uzorima - Griegu, Schumannu, Čajkovskom, Mendelssohnu... Taj iskorak upravo prepoznajemo u ciklusu Maštanja op. 17 za glasovir iz 1903. Skladateljičini uzori i miljenici sada postaju Richard Wagner, Gustav Mahler i Richard Strauss. Neke stečevine vagnerijanske harmonije ugrađuje u svoj harmonijski izraz, kao što je od Brahmsa usvojila tehniku trajna variranja i guste, pastozne teksture glasovirskih skladbi, a od impresionista lepršavu prozračnost. Očito je njezina umjetnost ukorijenjena u međunarodnoj tradiciji koju trajno prerađuje, oslobađajući u napornu procesu izgrađivanja autentičnu jezgru vlastita glazbenoga izraza. Na tome putu odriče se Dora Pejačević vanjske retoričnosti i virtuoznosti, pa njezina glazba postaje manje privlačna i dopadljiva, ali tim bogatija i slojevitija. Počevši skladati vrlo rano, kao dvanaestogodišnja djevojčica, Dora Pejačević ostavila je pedeset i sedam dovršenih radova sa svih područja glazbenoga stvaralaštva (orkestralnog, vokalno-instrumentalnog, komornog i glasovirskog), osim opere. Zanimljivo je da gotovo u svakoj od tih skupina postoje konvencionalne skladbe rađene po mjeri tradicije, uz takve koje svojim habitusom utjelovljuju iskorak iz norme. Na području stvaralaštva za glasovir Dora Pejačević ostavila je dvije sonate i niz minijatura. U malim je oblicima slobodnija i sklona traganju za novim rješenjima u zvuku i glazbenoj sadržajnosti. Iskričavost groteske, prozračnost svijetlih registara glasovira, oporost permanentnoga motivskog dinamizma, sve to živi u tim malim skladbama kojih rasponi sežu od ljupke dopadljivosti prvih opusa do kasnih, oporih zvučnih sklopova Humoreske i Capriccia. Među skladbama koje je Pejačevićeva posvetila klaviru, značajno mjesto pripada velikim glasovirskim ciklusima Maštanja op. 17 i Život cvijeća op. 19. Premda se u njima očituje i povremena skladateljičina sklonost estetici salonskog zvuka, u osnovi je riječ o briljantnim minijaturama. Njihov je glazbeni svijet uvelike oblikovan pod utjecajem Schumanna, Brahmsa, Griega i Čajkovskog, ali pokazuje i nezanemarivu dozu vlastitosti, posebice kroz primjenu brojnih rješenja koja su posve u dosluhu s modernističkim ugođajem epohe u kojoj su nastale. Stoga se zahtjevi za vrsnom izvedbom kreću u pravcu podcrtavanja svih raznolikosti ove glazbe, naizgled i njenih proturječnih elemenata, te njihova objedinjavanja u jedinstvenu i umjetnički relevantnu cjelinu. U skupini komornih radova, tri su kasna skladateljska vrhunca koje valja izdvojiti: druga violinska sonata, Slavenska, zatim glasovirski kvintet u h-molu (1918) i drugi gudački kvartet (1922), taj svojevrsni oproštaj i skladateljičin potresni odlazak s glazbene scene. Na području komornoga stvaralaštva, toga najzahtjevnijeg glazbenog medija, Dora Pejačević nije ostvarila iskorak iz norme, ali je svojim djelima osigurala visok stupanj integracije glazbene građe i suveren tretman forme. Kvintet za dvije violine, violu, violončelo i glasovir u h-molu, op. 40 nastao je u razdoblju između 1915. i 1918. godine te predstavlja jedan od vrhunaca u skladateljičinu komornom stvaralaštvu. Bogat tematski rad, sklonost polifoniji i težnja jedinstvu tematsko-motivske građe odlika su ovog, u hrvatskoj glazbenoj baštini po mnogočemu jedinstvenog glasovirskog kvinteta. Dora Pejačević majstor je zanata, pa mnogi s pravom ističu da njezina snaga nije toliko u temama, koliko u onome što ona s njima radi, podvrgavajući ih strogo promišljenom tematskom i motivskom radu. U toj su širini i snazi suvremenici prepoznavali "mušku" stranu njezine umjetnosti i snagu skladateljske volje.